Dana 13. listopada 1972. godine avion Urugvajskih zračnih snaga (let 571), koji je prevozio 45 ljudi, srušio se u Andima, prenosi Večernji.hr.
Na letu su uglavnom bili članovi ragbi tima koji su putovali na utakmicu iz Montevidea prema Santiagu. Nesreća je nastala zbog pogrešne procjene pozicije aviona prilikom slijetanja zbog čega je pao u planinsku dolinu. Tek 33 putnika je preživjelo pad.
Preživjeli su se našli u ekstremnim uvjetima – na visokoj nadmorskoj visini, bez hrane i medicinske pomoći, dok su temperature padale ispod nule i snježne oluje prekrivale područje. Za sklonište su koristili olupinu aviona, a nakon što su im zalihe hrane brzo nestale, morali su donijeti radikalnu odluku: počeli su jesti tijela preminulih putnika kako bi preživjeli.
Kasnije su preživjeli naišli na još jednu katastrofu – lavinu koja je odnijela još osam života. S početnih 33 preživjela, do prosinca je broj pao na 16. Tada su odlučili krenuti u misiju spašavanja. Roberto Kanesa, Nando Parado i Antonio Vizintín morali su pješačiti po planinama, nadajući se da će pronaći pomoć. Nakon više od tjedan dana naišli su na čileanskog stočara koji im je pomogao i doveo vlasti do preostalih preživjelih.
Nakon 72 dana u Andima svi su bili spašeni, a vijest o „čudu u Andima“ brzo je obišla svijet. No, užas zbog spašavanja bio je pomiješan s užasom zbog priznanja preživjelih da su jeli ljudsko meso. Nakon spašavanja preživjeli su se vratili na mjesto nesreće, a tijela onih koji nisu preživjeli zakopana su u blizini, označena križem.
Kanesa, pedijatar i kardiolog, 40 godina nakon nesreće odlučio je podijeliti svoje iskustvo s cijelim svijetom. On je u vrijeme nesreće imao 19 godina. Najteže mu je bilo jesti meso.
– To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam zgrabiti komad mesa svog prijatelja i pojesti ga da bi preživio. Kroz oči našeg civiliziranog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka – rekao je Kanesa.
Temperature su bile jako niske i smrzavali su se. Nisu lako donijeli odluku da jedu meso poginulih, ali nisu mogli drugačije.
– Lomio sam se. U tom trenutku sam se pitao da li je bolje da umrem. Setio sam se majke i poželio da se što prije vratim kući. Tada sam imao i djevojku Lauru sa kojom danas imam troje djece. Progutao sam komad i to je bio ogroman korak nakon kojeg se ništa nije dogodilo –rekao je Kanesa.
Jedan od najtežih izazova preživjelih bilo je suočavanje s užasima koje su doživjeli, posebno s činjenicom da su morali pribjeći kanibalizmu. Kanesa je, po povratku u Urugvaj, obišao porodicu svojih prijatelja kako bi im osobno objasnio kroz što su sve prošli i zašto su morali poduzeti takve korake kako bi preživjeli.
Opisao je i kako je posjetio Gustava i Rakel Nikolić, čiji je sin bio teško ozlijeđen i umro je u lavini, koja je pogodila avion nakon nesreće.
