Nedavna istraživanja pokazuju zabrinjavajuće promjene u dubinama okeana koje bi mogle ozbiljno utjecati na život u moru. U najdubljim dijelovima okeana, ispod 4.000 metara, kombinacija visokog pritiska i niske temperature stvara uslove koji rastvaraju kalcijum-karbonat, materijal od kojeg morske životinje prave svoje oklope. Ovo je posljedica povećanja koncentracija ugljen-dioksida u okeanu, što ga čini kiselijim i dovodi do rastvaranja kalcijum-karbonata.

Studije su pokazale da se lizoklin, zona u kojoj kalcijum-karbonat postaje manje stabilan i počinje da se rastvara, već izdigla za oko 100 metara u odnosu na preindustrijska vremena, a predviđa se da će nastaviti rasti u ovom vijeku. To će dovesti do povećanja nedovoljno zasićenih (kiselih) oblasti na morskom dnu, što bi moglo ozbiljno ugroziti morski život.

Donja granica lizoklina, dubina kalcitne kompenzacije, predstavlja biološku granicu između različitih životnih sredina iznad i ispod koje se nalaze različite vrste organizama. Podizanje donje granice lizoklina za dodatnih 300 metara moglo bi dovesti do povećanja nedovoljno zasićenih životnih sredina i ugroziti mnoge vrste.

Osim toga, dijelovi okeana na malim geografskim širinama gube vrste zbog povećanja temperature vode i smanjenja nivoa kiseonika, što se povezuje s klimatskim promjenama. Zemlje s ekskluzivnim ekonomskim zonama na udaljenim geografskim lokacijama bit će posebno pogođene ovim promjenama.

Globalno gledano, već je 41 odsto dubokog mora postalo praktično kiselo, a predviđa se da bi polovina mogla postati kisela do kraja vijeka. Iako su ovi trendovi zabrinjavajući, tek nedavno je započelo istraživanje uticaja na morski život, što upućuje na potrebu daljnjih istraživanja i djelovanja u cilju očuvanja okeana i njegovih ekosistema.