Krivica je u izvjesnom broju slučajeva ozbiljna stvar, a u slučaju Vladimira Kecmanovića i više nego ozbiljna. Sročena sa prenocima, štiti se društvo od opasnog napasnika, ali istovremeno, da bi se pridržavala pravde, neophodno je izaći van okova paklenih muka.
Vladimir Kecmanović, otac maloletnog Koste (14), koji je 3. maja prošle godine počinio masakr u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, ubio je devetoro djece, radnika obezbeđenja i ranio šest osoba. Prema odluci Krivičnog vanpretresnog vijeća Višeg suda u Beogradu, pritvor je produžen iz zakonskih razloga sa maksimalnim trajanjem od 60 dana.
Okrivljenom Kecmanoviću na teret se stavlja izvršenje teškog krivičnog dela protiv opće sigurnosti. Ova odluka je donesena s obzirom na osobite okolnosti koje ukazuju da bi, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo u kratkom roku. Također, smatra se da je težina posledica zločina dovela do uznemirenja javnosti, što bi moglo ugroziti vođenje krivičnog postupka na pravičan i nesmetan način.
Iako se ovakve odluke ne donose lako, neophodno je činiti sve što je potrebno da bi se pravda zadovoljila, a društvo zaštitilo od potencijalne opasnosti. Apelacionom sudu u Beogradu je dozvoljeno ulaganje žalbe protiv ove odluke u roku od tri dana od njenog prijema.
Ubistvo školske djece je jedan od najgorih zločina koji može da se dogodi u društvu, a njegove posljedice su trajne i duboko bolne za sve uključene. Roditelji žrtava, zajednica, i šira javnost ostaju traumatizirani i suočavaju se s dugotrajnim posljedicama ovakvog zločina.
Ovakvi slučajevi zahtijevaju pažljivo izučavanje kako bi se razumio motiv i uzrok zločina, kao i kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih događaja u budućnosti. Sistematski pristup u oblasti prevencije i rehabilitacije je od vitalnog značaja za smanjenje rizika i zaštite društva od ovakvih tragedija.
U mnogim društvima, mentalno zdravlje i pristup mentalnoj zdravstvenoj njezi igraju ključnu ulogu u prevenciji nasilja i zločina, posebno kada su u pitanju mladi ljudi. Važno je stvoriti podržavajuću i osnažujuću okolinu za djecu i mlade koji se suočavaju sa problemima ili traumama, kako bi im se pružila odgovarajuća podrška i pomoć.
Učenje o rješavanju konflikata, empatiji, poštovanju različitosti i razvoju zdravih međuljudskih odnosa su ključni elementi u izgradnji mirnijeg i sigurnijeg društva. Obrazovanje o pravima i odgovornostima, kao i promocija tolerancije i razumijevanja, također igraju važnu ulogu u prevenciji nasilja i zločina.
Upravljanje mentalnim zdravljem i pristup mentalnoj zdravstvenoj njezi trebaju biti prioritet u društvu kako bi se osigurala podrška i sigurnost za sve građane, posebno za one koji su najosjetljiviji i najugroženiji. Rad na prevenciji nasilja i podršci žrtvama je zajednička odgovornost svih sektora društva, uključujući vladu, institucije, organizacije civilnog društva i samu zajednicu.
Upravljanje rizicima i izgradnja otpornosti društva su ključne strategije u smanjenju mogućnosti nastanka ovakvih tragedija. Sistematsko praćenje i evaluacija rizika, kao i pravovremeno intervenisanje u slučaju potencijalnih prijetnji, mogu pomoći u sprečavanju zločina i zaštiti građana.
Ukidanje stigme i diskriminacije povezane s mentalnim zdravljem, te osiguranje jednakih prava i pristupa uslugama mentalnog zdravlja za sve građane, su ključni koraci ka izgradnji otvorenijeg i podržavajućeg društva. Važno je osnažiti sistem podrške i brige za mentalno zdravlje kako bi se osigurala pravovremena intervencija i podrška za sve koji su u potrebi.
Obrazovanje o prevenciji nasilja, mentalnom zdravlju i međuljudskim odnosima treba da bude dio obrazovnog sistema i dostupno svima, kako bi se svijest o ovim pitanjima podigla na viši nivo i kako bi se unaprijedile vještine za rješavanje konflikata i razumjevanje emocija.
Konačno, zajednički rad i podrška svih aktera društva su od vitalnog značaja za sprječavanje nasilja, podršku žrtvama i izgradnju sigurnijeg i podržavajućeg društva za sve građane. Postizanje zajedničkog cilja o sigurnom, pravednom i uključivom društvu zahtijeva angažman svih nas i spremnost da se suočimo sa izazovima i rizicima koji postoje u našem okruženju.
