Prošla je točno godina dana od strašnog događaja koji je zauvijek promijenio život obitelji Todorović iz mjestu Dubona u Mladenovcu kada je Uroš Blažić ubijao mlade ljude. Dalibor, jedan od trojice mladića koji su izgubili život te kobne noći, ostavio je neizbrisiv trag u srcima svojih najmilijih. Njegova sestra Suzana otkriva kako se obitelj nosi s gubitkom i kako se prisjećaju svog voljenog Dače.

„Još ga čekamo i nadamo se nekom čudu. Želja za njim ne prestaje, kao ni uspomene koje je iza sebe ostavio. Ostavio je sebe u najljepšem svjetlu, u najljepšim godinama, kao primjer mlađim generacijama. Bio je momak s prekrasnim manirima, harizmom, milim pogledom i snažnim zagrljajem, s velikim srcem, emocijom i osjećajem za ljude. Bio je pun ljubavi, pažnje, šale, smijeha i netko tko je jako volio glazbu. Ostavio je osmijeh, prekrasne slike i snimke koje gledamo svaki dan. Sve dok pričamo o njemu, on će biti svuda oko nas i živjet će kroz nas“ – priča Daliborova sestra Suzana.

Meštani Dubone odlučili su očuvati sjećanje na Dalibora, ali i na njegovu sestru i brata, Milana i Kristinu, oslikavši mural na zidu škole. Ovaj gest duboko je dirnuo obitelj Todorović, a posebno ih je ganuo mural posvećen upravo Daliboru na zidu Tehničke škole u Mladenovcu, koju je pohađao. Suzana ističe da je ovo divan način da se sačuva sjećanje na Daču i njegovu dobrotu.

„To je jako lijepo od njih i samo pokazuje kakav je moj Dača bio zapravo i kakvi su oni drugovi bili. Moj život je bez njega prazan – bez planova, radosti i sreće. Dan bez osmijeha, a noć bez sna. I tako godinu dana. Svaki dan je isti, ništa se ne mijenja, kao programirani smo. Previše je teško. Kažem da ono što ne želiš sebi, ne poželiš ni drugima. Ovakav život nikome ne bih poželjela“ – dodaje.

Suzana otvoreno dijeli svoje emocije i osjećanja, ističući da je život bez Dalibora prazan i težak. Svaki dan je izazov, a njegova odsutnost se osjeća u svakom trenutku. Praznici i posebni datumi postali su bolni podsjetnici na njihov gubitak, ali obitelj se hrabro bori da pronađe snagu za svaki novi dan.

„Suđenje počinje 23. svibnja, članovi obitelji su pozvani. Od sudskog procesa osobno ne očekujem ništa jer je njemu, po mom mišljenju, trebalo da presude te noći, ili da za takav zločin nema suđenja, već doživotna robija. On je te noći, kada je to uradio, sam sebi presudio. I ako me pitate da li u svemu ovome imam želju ili neku utehu, da i to veliku. Da i njega vidim dva metra ispod zemlje, ne bi bilo lakše, ali barem bih znala da nije među nama“ – zaključuje Suzana.

Suzana smatra da bi 4. svibanj trebao biti proglašen danom žalosti, kao i 3. svibanj, kako bismo kao društvo sačuvali sjećanje na one čiji su životi nedužno ugašeni. Njena iskrena želja je da se očuva sjećanje na Dalibora i druge žrtve, jer samo tako mogu pronaći neku vrstu utehe u ovim teškim vremenima. Iako suđenje počinje 23. svibnja, Suzana iskreno izražava svoje sumnje u pravdu koja će biti zadovoljena. Ona ističe da je njena jedina želja da vidi krivca kažnjenog, ali nema iluzija o tome da će to donijeti pravu utehu. Ipak, vjera ih održava i daje im snagu da nastave dalje, noseći teret gubitka svog voljenog Dače.