Nedaleko od Jerusalima, arheolozi su otkrili fascinantno otkriće koje datira iz petog veka nove ere. U arheološkom nalazištu Kirbat el-Masani, otkriveno je telo umotano u teške metalne lance, a prema novim istraživanjima, ova osoba je verovatno bila žena koja je praktikovala asketsko samokaznjavanje. Ova grobnica iz vizantijskog doba otkrila je i druge kosture, uključujući one muškaraca i dece, ali je posebno ovaj skelet izazvao veliku pažnju stručnjaka.
Iskopavanja su pokazala da su lanci na telu korišćeni kao sredstvo samoograničavanja, a ne kao kazna. Arheolozi su istakli da su ovi lanci deo religioznih praksi asketizma koji su se pojavili nakon što je hrišćanstvo postalo dominantna religija Rimskog carstva. U to vreme, monasi su se odricali zemaljskih uživanja u cilju postizanja duhovnog prosvetljenja.
Izraelska uprava za arheologiju prvobitno je smatrala da je osoba sa lancima bila muškarac, međutim, nakon detaljnijih analiza, istraživači su došli do iznenađujućeg zaključka da je zapravo reč o ženi. U istraživanju objavljenom u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports, naučnici su analizirali kosti i upotrebili peptide iz zubne gleđi kako bi odredili pol. Uočili su prisustvo AMELX gena na X-hromozomu, što sugeriše da je osoba verovatno imala dva X-hromozoma, što ukazuje na ženski pol.
Koautorka studije, arheolog Elizabeta Boreato, naglasila je da je upotreba lanaca od strane muških asketa dobro dokumentovana, ali da su dokazi o ženama koje su koristile slične prakse veoma retki. Prema Boreato, istorijski zapisi pokazuju da su žene često pribegavale ekstremnom asketizmu kako bi pokorile svoje zemaljske instinkte kroz molitvu, post i meditaciju.
Lanci su se koristili kao ekstremna metoda asketske prakse, s ciljem kontrole tela i duha. Boreato je objasnila da su ovim ograničenjima telesnih pokreta, askete ostavljale prostor za potpunu posvećenost Bogu. Ovaj način samokaznjavanja predstavljao je poseban oblik duhovnog posvećenja, koji je omogućavao praktikantima da preusmere svoju energiju ka duhovnim ciljevima.
Ovo otkriće ne samo da pruža uvid u prakse iz prošlosti, već i postavlja pitanja o ulozi žena u religioznim i duhovnim zajednicama tog vremena. Kako arheolozi nastavljaju da istražuju ova nalazišta, očekuje se da će nova otkrića doneti dodatna saznanja o životima i verovanjima ljudi iz ranih vekova. U svakom slučaju, otkriće žene askete predstavlja značajan doprinos razumevanju istorije i uloge ženskog asketizma u religijskim praksama.
