Moja mlađa kćerka ima noćne more, dva puta mjesečno sanja da nas zlikovac Kosta i njegova porodica sve ubijaju. Vodimo je kod psihijatra. Svi smo zatražili pomoć i cijela naša porodica ide na psihoterapiju. Današnje suđenje u parničnom postupku po tužbi Dukića protiv Kecmanovića u Višem sudu u Beogradu otkrilo je detalje strašne tragedije. Dukić je rekao da mlađa kći i sin sada žive u strahu, boje se ostati sami u kući, zaključavaju se i stalno provjeravaju jesu li vrata zatvorena, iako ih ranije nikada nismo zaključavali po danu otkad smo se prije tri godine doselili iz Francuske u Beograd. Deca su bila na kampu u Crnoj Gori kada se desio zločin u „Ribnikaru“ i kada im je starija ćerka ubijena.

Njegova supruga i majka dece Biljana Paunović kazala je da je decu uzela njena sestra, koja živi u Baru i odvezla ih u Beograd. Rekli su joj da im ništa ne govori, da će im oni kada dođu sve saopštiti i decu su sačekali ispred zgrade. Rekli smo im da je naša Adriana ubijena. Svi smo zajedno, zagrljeni plakali. U stanu nam je bilo mnogo ljudi i kada smo ušli sa decom, svi su zaćutali, jer niko nije znao kako da im priđe. Važno nam je da oni sada budu psihički dobro, ali Adriana nam svima jako fali. Majka je ispričala da je mali sin izgubio veliku podršku koju je dobijao od starije sestre. Adriana mu je pomagala da uči, jer su deca rođena o odrastala u Francuskoj, pa nisu dobro znali srpski jezik, zbog čega su imali poteškoće u školi. On sada više neće da uči, ima otpor, neće da ide u školu. Kaže da niko ne zna da mu objasni kao ona. Mlađa ćerka je izgubila svoj uzor. Ona sada oblači Adrianine stvari, želi da bude kao ona. Kada je gledam sa leđa pomislim da je Adriana, a nije.

Ovo je bila Drama porodice koja je rasparčana i povrijeđena do granica izdržljivosti. Ovo je priča o porodici koja je izgubila svoje dijete u školskom masakru, žrtvu bez interesa. Ovo nije priča o masakru, već o onome što dolazi kasnije, o nečemu što retko kada postaje naslovna vest. Ovo je priča o onome što veća većina ljudi ne razume: proces tuge vlastitih roditelja, preživljavanje narastajućeg traume kod preživelih djeca.

Drama porodice je i dalje tema našeg razgovora jer je njihova poruka da bez obzira na teške trenutke u životu, ne smijemo izgubiti nadu i vjeru kako bi se suočavali sa svim izazovima koje nam život donese.

Ovo je također priča o nebrojenim pogledima pomaganja i zajednice koja se sjedinila kako bi proživjela ovo nevino dijete i zaliha za surovu masakar. Ovo je priča koja propovijeda poslije tragedije. Ovo danas nije samo puka informacija, ovo je priča o tini, o boli, potcjenivačkim, strahu, kolektivnoj tranzitnoj tuzi.

Dokučujemo ljude sa dušom koja progovara i pokazivanjem suosjećanja sa svim osjećajima koje roditelji onih koji su proživjeli strahotu osjećaju. Ova priča nije prošla nas nezapaženo i nismo skloni samo na prolaznicu priču, ova tragedija još uvijek traje, ona je još uvijek dio naše stvarnosti. Također je priča o tjelesnom zlostavljanju, a čini se da zbog toga izvršio samoubojstvo nakon ubojstva.

Mi smo sada zajedno s njima. Svi smo zagrljeni zajedno. Više se niko ne usuđuje stupiti u kontakt s nama, jer ne znaju kako se suočiti s našom tragedijom. Našoj porodici stvarat će se ožiljci cijeloga života.

Naše dijete, naša mala priča još je uvijek dio našega svakodnevnog života. Naša priča je njihova obiteljska priča sve dok ne završimo u isti grob. Ovo nije povijest, to je naša svakodnevna stvarnost. Nanela nam je poteškoće u svakodnevnom životu i ne osjećamo se sigurno nigdje.

Mi svoju priču ne želimo zaboraviti jer bi to bilo kao da se ječimo. Ne razmišljamo o osveti, ali sasvim sigurno želimo pravdu. Svi mi želimo nastaviti živjeti, ali to više vjerovatno neće biti isti život koji smo imali prije nego što se zlo dogodilo. Mora se pravda dobiti kako bi pritvor dobio zasluženu kaznu za svoja djela.